U ime Nacionalnog dana Cerebralne Paralize trenutak je za objavu drugog intervjua ” Nezaboravne minute sa Quadriplegičarkom”. Budući da se u našoj dolini Neretve ne piše dovoljno o ljudima sa vrlo zanimljivim životnim iskustvima iz kojih se može puno toga naučiti odluka se nastavlja provoditi. Uživajte u toplom razgovoru posebne djevojke Mare sa Cerebralnom Paralizom na sutrašnji dan 5. svibnja kad ga obilježavamo u cijelom svijetu. Ovo danas je tek početak obilježavanja Nacionalnog dana Cerebralne Paralize u UCDPDN Leptirići kojeg sutra sa početkom u 11:00 sati nastavljamo u Kabinetu za terapije igrokazom ” Dnevna doza CP-a ” gdje će u glavnim ulogama naši dragi Marijana, Vlaho i Mario svima Vama na šaljiv način dočarati život s CP. Svi koji želite prisustvovati od srca te pozvani. Vidimo se ujutro.
“Nezaboravne minute sa Quadriplegičarkom”
Draga Mare možeš opisati iz svog kuta gledišta svoje djetinjstvo i samo odrastanje djevojčice rođene sa CP?
Prije nego što odgovorim na pitanje želim Vam se zahvaliti na pozivu da skupa sa Vama proslavim međunarodni dan osoba s Cerebralnom paralizom. Evo, dolazim iz sedmeročlane obitelji odrasla sam s dva brata treći je došao nešto kasnije. Kada odrastate u tako velikoj obitelji da se pretpostaviti da prema meni nije bilo nikakvih posebnih tretmana nego sam odgajana jednako kao moja braća. Jedino što je činilo razliku između mene i njih je bilo to što sam ja za sve funkcije koje su potrebne da se osamostalim i prohodam trebala vježbati. Ništa mi nije tako reći dolazilo prirodno. Taj moj put prema osamostaljenju je počeo već sa moja dva mjeseca života gdje se konstantno ulagao trud moje majke i oca od sati provedenih u vježbanju do odlaska na različite terapije u različite gradove.
Početak osnovne škole sa sedam godina gdje smo u početku malo imali problema sa školskim sustavom zbog nedostatka brzine u izvršavanju zadataka koja nije bila u skladu s ostalom djecom htjeli su me staviti na prilagođeni program, ali zahvaljujući borbenosti mojih roditelja ja sam danas osoba kojoj je pružena mogućnost odlaska na fakultet. Osim navedenih razlika imala sam djetinjstvo kao i ostala djeca, a to je djetinjstvo provedeno u igri i stvaranju uspomena
Kako je prolazio tvoj put vježbanja jer u to vrijeme dolina Neretve nije imala usluge koje je vremenom počela pružati Udruga cerebralne i dječje paralize doline Neretve Leptirići?
Kao što sam već nešto malo spomenula u prethodnom pitanju moje vježbanje se sastojalo od odlaska u različite gradove. Gradom s kojim sam započela avanturu vježbanja bila je Kantrida, pa Makarska, Vela Luka i naposljetku u Zagrebu. Sve ove usluge što sada udruga Leptirići pruža fizikalnu terapiju, radnu terapiju, senzornu integraciju, neurofeedback terapiju, bowen terapiju za sve sam to ja trebala ići u Zagreb ili Vela Luku. No, kako se počela udruga otvarati i dolaziti terapeuti tako se moja potreba za odlaskom iz Metkovića na terapije smanjila, jer mi je sve što sam trebala za održavanje mog napretka i stjecanja novih vještina bilo na jednom mjestu te su ti odlasci postali više kao pregled nego odlazak na vježbe.
Tko ti je bio najveća podrška u svemu što si radila i radiš?
Mislim da je odgovor na to pitanje poprilično očit, da najveća podrška u svemu što sam radila i radim je moja obitelj jer sve što danas jesam dugujem njima. Iza svakog uspješnog djeteta, stoji požrtvovan roditelj. Ali, postoji još jedan aspekt koji bi voljela istaknuti, a pomogao mi je dosta u onome što sam danas, a to je vjera i rečenica koja mi je pomogla dosta toga prevladati je „Sve mogu u onome koji me jača“ Naravno u početku kad smo radili tu su bili roditelji, ali danas uz te roditelje i vjeru stoje i prijatelji. Nekad kad me uhvati takozvana žuta minuta i kako bi se najradije okrivljavati jer mi nešto u tom trenutku ne ide kako sam planirala onda mi prijatelji znaju reći, „a šta tebi ne ide“, „možeš ti to“ tako da je to definitivno jedan poguranac prema naprijed da sve što radim postanem još bolja jer oni gledaju mene kao osobu i vide moje potencijale, a ne gledaju me kroz moja ograničenja i invaliditet.
Mogu reći da si danas jedna posebna djevojka koja je ostvarila puno toga a tek si na pragu života. Koja je tajna tvog dosadašnjeg uspjeha?
Evo djelomično sam odgovorila to u prethodnom pitanju, ali tajna je definitivno se okružit ljudima koji vas vole i vide ono najbolje u vama, a također se ne boje istaknut i opomenuti ono što nije baš tako najbolje i koji svaki vaš djelić onoga što jeste prigrle. Vjerujem da okruživanje s pravim ljudima koji vas potiču da budete bolja verzija sebe je tajna svakog uspjeha ne samo moga.
Čekaju te još mnogi izazovi budući si na samom pragu života. Što imaš u planu ako smijem pitati?
Pa evo za sad najbliži plan je završiti fakultet i specijalizirati se u jednom od područja pošto sam studentica psihologije. Naravno imam još dosta ciljeva koje želim ostvariti, ali to ću zadržati za sebe jer idemo korak po korak, a prvi korak je završetak fakulteta.
Za kraj možeš približiti čitateljima koja je prednost živjeti sa CP na današnji dan njegovog obilježavanja kojeg ti od srca čestitam?
Hvala na čestitkama. Evo jedna sada od trenutno bitnih prednosti toga što imam CP pogotovo što se tiče fakultativnog života je naravno to ću sad reći na humorističan način i dok Vam ovo pišem smijem se sama sebi, a to je da bez ikakvih problema preskočim red u menzi koji nekad zna biti poprilično dugačak što se može odnositi i na bilo koji drugi red na javnom mjestu. Evo još jedna prednost od koje ću imati koristi u skorije vrijeme je da uvijek imate gdje parkirati jer danas ispred svake trgovine ili ustanove imate bar tri do četiri parkirna mjesta za OSI, ako ne i više. A, ono što bih ja zapravo još htjela poručiti čitateljima od samih prednosti CP je to da je čovjek puno više od svoje vanjštine i svog invaliditeta te da prije nego brzopleto zaključite na van kako je toj osobi teško i kako ta osoba možda nema kvalitetu života da pokušate pričati s njom, da joj priđete, da je pitate, ako ta osoba kojim slučajem ne može pričati svejedno joj priđite, normalno je pozdravite ostvarite kontakt s tom osobom jer vjerujte mi to što netko ne priča ne znači da vas i ne razumije. Kad se susretnete s osobom bilo koje vrste invaliditeta ne bojte se priđite joj i upoznajte se s osobom. Naravno priđite joj s poštovanjem i spremnošću da ne dobijete odgovor koji ste tražili bez žaljenja u očima. Živjeti s cerebralnom paralizom nije lako, ali se isplati pogotovo, ako to znači da ćemo na dane poput ovih svojim načinom života educirati druge te dizati stigmu sa života osoba s invaliditetom.
Vjerujem da je naša čudotvorna djevojka Mara Jurković svim čitateljima približila što sve trud i rad može napraviti od života.